Poslije 1953. kada su - teoretske - borbe s doktrinom socijalističkog realizma i one praktičke - s ruskom hegemonističkom politikom prema Jugoslaviji već bile prešle svoju zenitnu točku i u Murtićevu je djelu oslabio polemički naboj motiviran, dijelom, i političkim kontekstom. Kao da je na djelu bila prava demobilizacija: poslije teških godina II. rata, poslije borbi za širenje prostora individualne slobode u poraću te odlučnog prebacivanja markacijske zastavice iz (sanjanog) Pariza i (oktroirane) Moskve u New York - kada je Murtić između dva tipa različite prošlosti, izabrao budućnost - slikar se, smetnuvši s uma prostore kauzaliteta - prvi put poslije dvadeset godina! - prepustio snu, predao imaginaciji. Već tada svjetski putnik, Murtić je poznavao onodobnu europsku i sjevernoameričku likovnu scenu iz prve ruke: u Americi je upoznao de Kooninga i Pollocka, u Evropi je vidio djela Bazainea, Manessierea, Santomasoa, Afra, Singiera ... U cijelom je svijetu počinjalo razdoblje lirske Moderne, odnosno: doba lirske apstrakcije. To slikarsko bratstvo zaista nije bilo maleno; i mnoge su mu okolnosti išle na ruku. Da ne potežemo ovdje arhetipske modele ljudske duše, recimo da je potreba zaborava nesreće, da je potiskivanje tragičnih aspekata života, koji su se surovo nametali u razdoblju od 1929. do 1945. bilo normalna ljudska reakcija, nikakav bijeg od istine: zla je, naprosto, bilo previše da bi se na njemu mogao zasnivati bolji svijet.

Svježina Murtićevih djela iz tih - već davnih dana (1953-1956) - takva je da nas može osupnuti. Ako smo mu, prije, nekritički i olako, imenovali uzore, sada primjećujemo da se mnogi od njih čine samo blijedim sjenama kraj snage i vedrine kojom odiše njegovo rano dijelo.