Potkraj pedesetih i početkom šezdesetih godina Murtićevo je slikarstvo doživjelo značajne inovacije; osobito u razdoblju od 1957. do 1962, kad je došlo do snažnih manifestacija tašističko-informalne poetike. Generalno, mogla bi se ta djela grupirati u dvije velike skupine: na ona s tamnom i na ona sa svijetlom podlogom. Dok djela na tamnoj osnovici, uglavnom, demonstriraju jedan zatvoreniji model tašizma, gotovo monohroman (s čestim odnosima crnog i vandyckovsko smeđeg ili kobaltnomodrog i sepije), kojega je čar u zanimljivoj kombinaciji komponirane forme i segmenta površine što se "rasprskavaju" u mrlje i kapi, dotle se u slikama sa svijetlom osnovicom javlja - redovito geometriziran - spor ritamski pokret tamne ili zatamnjene mase na njoj. Zamjećujemo da je na slici sve više paste, nastaju svojevrsni pikturalni reljefi pa je i to razlog da je potreba za kretanjem - tako živa u tašističkim slikama - znatno usporena. Umjesto toga, razabire se, u konturi tamnejezgre na svijetloj podlozi, važnost, lika. To je, uvijek, razložan, konstruktivan oris, a drama materije - s palucanjem ili iskrenjem luminiscentnih čestica pulpe - događa se u granicama spomenutih, neasocijativnih likova. Bio je to trenutak u kojemu se i Murtić zagledao u mikrostrukture našeg svijeta, u ono - profanom oku nedostupno - od čega smo ( i kako smo ) sazdani mi sami i život oko nas. Intuicija i anticipacija bili su motori kojima se, iz općenite frazeologije tašizma, izdvojio u neserijsku, specifičnu umjetničku figuru: ne živeći od jezika pokreta koji je, načas, potisnuo sve druge - nego od (svoga) idioma u (općem) jeziku.