Trenutak skrućivanja, zaustavljanja pokreta u uzama obrisa i, nadasve, u načelnoj bikromatskoj strogosti odnosa lika i podloge - unatoč živosti, pa i, kolorističkoj, detalja teksture - nije, uz Murtićev temperament, mogao dugo potrajati. Sitno, kaligrafirano pismo slijevalo se u rijeke krupnih poteza, sve dinamičnijih, koji artikuliraju površinu slike, udružuju, sijeku i dijele njezine fragmenta pri čemu se, iz oslona na vidljivi svijet flore i faune (cvijetovi, leptiri), počela u samoj slici nakupljati energija rasta i, s njom, očitovati energija boje. Podloge su i nadalje, obično, bijele odnosno svijetle, linije artikulacije su široke i uvjerljive, pretežno crne i bijele, a paleta je bitno obogaćena zelenilom klorofila, žutilom peludi. U tom prijelaznom trenutku, početkom sedamdesetih, osjeća se da slike sazrijevaju za sebe same, ali i nešto buduće: snažni potezi, koje slikareva volja usklađuje ili suprotstavlja, već teže prema slikarstvu znaka ili ga, povremeno, već dosižu.