U drugoj polovini sedamdesetih Murtićeva slika postaje strukturalno kompleksnija i sadržajnija; za promatrača sugestivnija, za dešifranta sve zamršenija. Sada se, u indikativnoj većini djela, počinju ravnopravno su-odnositi tri elementa slike: podloga, znak i kaligrafsko kurzivno pismo, koje pokreće velike forme znaka i zadaje im novu akceleraciju, dodatno ubrzanje. Znak se sabire, gotovo u pravilu, u slovčane oblike: T, X, V ili, O, I, K ... Ono što je u ovim slikama fascinantno to je kombinacija Murtićeve muške snage i bojovne žestine. Brzina! Kada se (idealno) iz strukture otčita samo znak učinit će se da je nastao pomakom dva (crna) brda. Dok se (imaginarno) izdvajaju samo brzopisni tragovi čini se da će vatra njihovih niti planuti prije nego ih oko dospije zabilježiti. Sada se, shodno tim zbivanjima koja sliku šire iz središta prema rubovima, počinju javljati i divovski, "američki" formati. Priča se počinje prelijevati preko rubova dnevnika, bilježnice, notesa, traži bojno polje.