Ljeto 1981: opet pronađeni trenutak sreće, s brodom koja dodiruje skrovita mjesta hrvatske obale, u orgiji sunca, mora i rada. Sve je arhajski svečano i satirski moćno. Progovorio je - po tko zna koji put u njegovu životu, i kroz njegove slike - stari Mediteran. Murtić je već imao za sobom međunarodnu karijeru apstraktnog slikara; štoviše, priznavalo mu se da je jedan od prvaka socijalističkog dijela svijeta. Fascinira što je slikar, u ljetu nadahnuća, sve to mogao zaboraviti: bio je, iznova, mladić koji ne osjeća obvezu prema Slavi, nego prema Prirodi. Tih su mjeseci predjeli domovinskog juga postali njegovom Istinom. Hoće li je zatajiti na povratku s krstarenja (da ne zamuti sliku o sebi)? Hoće li pospremiti ta zasljepljujuća ulja što kuljaju iz njegovih ruku neopisivom silinom; hoće li ih "zakopati" u atelijeru kao "ekscese jednog ljeta"? Bio je u nedoumici: zatajiti ili pokazati? Predlažem mu da pokaže sve: od sitnih će ga pokuda braniti autentična moć djela: njegova vizionarnost, količina, opojnnost, snaga... Kao da se, na desetine platna i stotine papira, izlila žitka lava... Rekao je; "Raspet će me. Neće mi oprostiti još jednu konverziju." Pokazalo se da je frenetičan rad bio uvjerljiva isprika za konverziju u koju, ionako, nismo previše vjerovali. (Svaki je likovni grafolog to mogao potvrditi: ma kako da se mijenjali sadržaji, rukopis je bio prepoznatljivo njegov.) Užareni kamenjar, vinogradi u vatrama večeri, uvale, otoci, more; kad sve zbrojimo rezultat je - Murtić. U šezdesetoj dotaknuo je slikar, uvjerljivije nego ikad, srce zemlje: kroz list, kroz val, kroz bor. (Iz sjećanja izranja rečenica: Bog je u svemu.)