Montraker! Gromada toga davnog, rimskog kamenoloma kraj Vrsara postaje, malo po malo, rouenskom katedralom Murtićevih kasnih ljeta. Dvoznačan, dvostruki motiv na kojemu, u razna doba dana, i u različitim okolnostima, zapisuje hod svjetla, dolazak i odlazak dana i noći, iluminacije godišnjih doba, da bi, s druge strane, upisivao u nj i mijene samoga sebe. Nije više u pitanju samo svjetlost vida, nego se na Montrakeru ispituju, možda više nego igdje druge, i svjetla i sjene bića. Zgušnjavanje boli, iskre nade, bistre i smućene misli, dvojbe pred vratima noći. Taj je kamen postao Murtićev Ararat. Njegova je villa rustica tu, nedaleko. A fizička blizina toga mjesta kao da nam hoće reći da je taj kamen spasa već postao dijelom samoga slikara. Što može potkrijepiti taj dojam? Osjećalo se ili ne, na Montrakeru su, kroz stoljeća, radili ljudi; taj je predio oblikovala ljudska ruka. Poruka iz kamena: Čovjek preživljuje.