SLIKE, GVAŠEVI 1998-2000


Gledajući u kontinuitetu slikarstvo Ede Murtića, mogu se u njemu lako uočiti tematske cjeline koje se, poput fuge provlače, izmjenjuju i dopunjuju tijekom svih minulih godina. Kao središnje mjesto u ovoj iznimno plodnoj umjetničkoj djelatnosti ističe se pejsaž. Pa čak i onda kada na slici na prvi pogled teško moiemo prepoznati neke konkretne predmetne reference. To je stoga što slikar nikada neželi reproducirati videni motiv, već ga radije uzima kao osnovni poticaj, a svoj unutrašnji naboj, svoje emocije, svoj temperament pretvara u istinski sadržaj djela.Jednostavno rećeno,izabrani motiv iz realnog krajolika ulazi u osobni umjetnikov inventar kao što su rukopis ili izbor boje. Kada je oko 1960.godine,u jeku svog enformelističkog razdoblja, Murtić radio seriju slika na kojima će crvena istarska zemlja biti jedinim predmetnim sadriajem. on će svu pozornost usmjeriti na izražajne efekte što ih pruža samo tlo: tlo shvaćeno kao tekstura.Tu nema nikakvih pratećih elemenata iz kojih bismo odgonetali predmetno značenje gustih nanosa različitih okera i crvenkasto-smeđe boje. Slikar odbacuje svaku opisnost zadriavajući se na goloj,sirovoj i gruboj materiji. Fragment rahle crvene zemlje sasvim je dostatan impuls koji će pokrenuti njegovu imaginaciju. Sve je podjednako važno, svaki i najsitniji detalj za buduću sliku.5lika kao da fermentira u zraku, u šumovima, baš kao i u dojmovima što ih hvataju slikarove oći.Stvari iščezavaju u potezima čiste, upravo žestoke boje koja pulsira s podloge i dočarava stanje,a ne pojedinačne dijelove videnog i slikanog prizora. Potezi se spontano istežu, skupljaju, križaju i razgraduju na podlozi bez primisli da moraju oznaćiti išta drugo osim svoje gole prisutnosti.

Često više iz naslova, a manje iz likovnog opisa saznajemo kako je riječ o krajoliku kao ishodištu buduće slike.Aluzije i asocijacije koje nas uputuju na motiv što ga je slikar ponekad razgradio do neprepoznatljivosti sadržane su više u boji, nego u mreži linija. Koliko god boja bila nemimetička, ona sadrži izniman persuazivni potencijal kojim slikar uspijeva dočarati osobine izabranog krajolika. Bolje rečeno - stanja krajolika. Murtiću, zapravo, stvaran motiv postaje najćešte tek razlogom slikanja, a ne krajnjim ciljem. Njegov se izgled slikanjem i ne želi prenijeti u sliku, pa se stoga i doima tako "apstraktnim".

Serijom radova, ulja i gvaševa nastalih tijekom protekle dvije godine, Edo Murtić kao da je ućinio stanoviti resume.Ono što medusobno povezuje ova djela,bio bi njihov kromatski registar. Zaista, iz slike u sliku, iz skice u konačno djelo, provlaće se gotovo iste boje i njihovi medusobni odnosi. Gustim i neprozirnim crnim potezima oznaćava se uvijek silovit ritam i osnovna struktura slike, dok se s nekoliko okera i sivih tonova stišavaju efekti što ih izaziva crnilo. Rdasto crvena, sijensko smeda i rijetka umbra postaju svojevrsnom pratnjom različitim plavim tonovima: od prozirnih i blještavih pariško plavih, do onih sasvim zagasitih koji urastaju u dominantni crni raster.

Ovim djelima Murtit kao da se vraća onima nastalim sedamdesetih godina kada su siloviti crni potezi definirali osnovnu strukturu,a pratili ih tonovi Cistog crvenog,plavog,žutog,zelenog. Na prvi se pogled ćini kako je ućinjen radikalan odmak od slika iz prve polovice devedesetih, a vezane su za istarski krajolik s kamenolomom Motrakerom i umjetnikovim vrtom uVrsaru kao najčešćim poticajem. Pa ipak nije tu nipošto riječ o nekom stvarnom vraćanju ili revivalo klasićne Murtićeve apstrakcije. Neočekivana i slutajna slitnost na starije slike ne znati i zaborav svih "sadržaja" novijih slika. Medu te sadržaje koji kontinuiraju svakako spada i karakter geste, poteza, kljućnog elementa koji ovdje odreduje strukturu slike. Dok je potez druge polovice sedamdesetih afirmirao plošnost slike, on je sada ćvrstoći dao gipkost naslijedenu upravo iz novijih djela u kojima su geste opisivale prostornu punotu krajolika. Linija brda, karakteristične stijene kamenoloma, stabla ili otoka ne istežu se površinom slike bez primisli na oblinu volumena s kojih potječu. Drugim rijetima uskomešanost crnih poteza, širokih i teških, oštrih i trzavih, te pulsirajuće plošnine okera, rdasto smedih, plavih i sivih tonova nemoguće je i sada zamisliti bez iskustva što ga je slikar stjecao slikajući istarski krajolik kroz sva godišnja doba, a formalno se naoko udaljavao od njega. Konaćno, govoreći o svojim slikama iz sedamdesetih, iz vremena možda svog najžešćeg apstraktnog ekspresionizma i slikarstva geste, Edo Murtić istiće kako je "te boje izvukao upravo iz istarskog pejzaža" i kako bi se "tu moglo govoriti o nekoj esenciji boje".

Ciklus slika "Moniraker" na najbolji način potvrduje tu graničnu poziciju prepoznatljivosti odredenog motiva.Tu se elementi konkretnog krajolika i rastaču i zgušnjuju. RastaCu u široke i silovite poteze koji imaju podrijetlo u linijama što su jednom opisivale stvaran prizor.Zgušnjuju u znak koji bojom, ili karakterističnim obrisom, asocira na odredeni predtožak što ga je slikar zapamtio u bliskom prostoru svog doma u Istri.

Pišući prije mnogo godina o tadašnjim slikama Ede Murtića,Jean Cassou je točno primijetio kako je "sve u njima energija, bilo da je riječ o sadržaju ili pokretu". Gledajući najnovija djela, mahom su to slike velikoga formata, ta se davno izrečena opaska ćini savršeno preciznom i aktualnom. ~vrste i sigurne geste na krajnje jednostavan naćin odreduju osnovnu strukturu djela. Medutim,one u isto vrijeme zrače energijom: brzim,silovitim pokretima koji nezaustavljivo klize s polja slike ispunjavajući čitav prostorAko smo u ovim djelima mogli naći srodnosti s djelima iz razdoblja najsnažnijeg Murtićeva gestualnog slikarstva te vidjeti u njima sintezu kao važno obilježje, taj zakljutak nipošto ne mora biti obvezujućim. U ovom slikarstvu mijene su često bivale pravilom. U vremenski gotovo pravilnim ritmičkim pomacima prepoznaju se stadiji sazrijevanja, pune formacije i zatim svojevoljnog napuštanja prvotne slikarske ideje. Umjetnik naoko iznevjerava sama sebe. no ta se izdaja uvijek i isključivo dogada na površini: jezgra je uvijek netaknuta.Ako je u slikarstvu Ede Murtića išta relativno, onda je to pitanje kontinuiteta i diskontinuiteta. Jedno i drugo medusobno se prožimaju i često stoje na granitnoj poziciji koja dopušta lake prijelaze na drugu stranu bez ikakvih posljedica. Jednostavno rećeno, u ovoj je umjetnosti samo jedno pravilo, a to je da nema pravila.

Zvonko Maković